POVIJEST HOMEOPTIJE
„PRIMUM NON NOCERE“ (latinski: „Prvo ne škoditi“) je starodrevno medicinsko pravilo pripisano Hipokratu, nažalost zaboravljeno. Homeopatija se pojavila prije otprilike 200 godina kao reakcija na tadašnji grub i neprirodan način liječenja (medicinu 17. i 18. stoljeća). U 17. stoljeću puštanje krvi i klistir bili su glavni terapeutski zahvati i zadržali su se do razvoja patološke anatomije i bakteriologije čak do sredine 19. st, dok je još u 20. st. bilo njezinih ozbiljnih zagovornika.
Veliki zagovornik puštanja krvi za koga kažu da je prolio više krvi tijekom svoje karijere nego što je proliveno u Napoleonovim ratovima bio je dr. Broussais (1722 – 1838). Nadimak mu je bio „medicinski Robespierre“. Zalagao se za kažnjavanje doktora ako ne puštaju krv pacijentima. Najluđi primjer njegove prakse bio je kada je puštao krv Göetheu 1830. g, kada je Goethe došao po pomoć radi velikog krvarenja. U 19. st. su se u francuskim bolnicama koristile pijavice za puštanje krvi. Nakon terapije pijavicama osobe su bile slabe i nemoćne pa su se teško mogle boriti protiv bolesti i nerijetko su umirale. Uzgoj pijavica bio je najuspješniji posao u Francuskoj u 19. st. Francuska je 1833. godine uvezla 42 milijuna pijavica, kao nadopunu domaćem uzgoju. U to doba primjenjivali su se i nasilni laksativi i emetici. Lijekovi su se uzimali u visokim dozama i često su se ponavljali. Psihijatrija toga doba bila je izrazito nehumana, a metode liječenja bile su barbarske. Pacijenti su se tretirali kao životinje (okovi, tamnice, podrumi, bičevanje, visoke doze emetika).
UTEMELJITELJ HOMEOPATIJE
Samuel Hahnemann (10 .04. 1755 – 12. 07. 1843). Rođen je u malom saksonskom gradu Meissenu u vrlo vrijednoj, religioznoj i konzervativnoj porodici koja je živjela od proizvodnje i bojanja porculana. Iako je njegov otac želio da mu sin postane svećenik on 1775. g. upisuje studij medicine u Leipzigu. Poslije dvije godine studija nezadovoljan načinom nastave koja se svodila na čistu teoriju bez rada sa pacijentima, jer Liepzig nije imao bolnicu, seli se u Beč kako bi mogao steći praksu. Kao student počima raditi u bolnici u Beču pod mentorstvom dr. Quarina, koji je bio osobni liječnik carice Marije Terezije i njezinog sina cara Josipa II (Dr. Quarin je osnovao opću bolnicu u Beču koja je dobila svjetsku reputaciju .Dr.Quarin je postao i rektor sveučilišta). Jedino je Hahnemann sa poznatim doktorom mogao ići u kućne posjete jer je svojom sposobnošću uočavanja simptoma i analizom kliničke slike ostavio veliki utisak na cijenjenog doktora. Zbog teškog materijalnog položaja prekida studij u Beču (3 mjeseca do diplome). Uz pomoć i preporuku dr. Quarina zapošljava se kao liječnik sekundarac u Hernannstadtu kod guvernera austrijske provincije Transilvanije (baruna Samuela von Brukenthal-a). Obnašao je ulogu njegovog osobnog liječnika i knjižničara i učitelja njegove dijece. 1779. g. napušta službu i odlazi diplomirati na sveučilište u Erlangebu na kojem se poticala sloboda razmišljanja i govora. Ovdje je pod mentorsvom dr. Schrebera učio botaniku i diplomirao na temu „Sažetak o grčevima prema uzroku i načinu liječenja“. Titulu doktora medicine stekao je 10. 08. 1779. g. Počima raditi u Hettstedu. Tamo je svjedočio brutalnim postupcima puštanja krvi korištenjem pijavica i to je bio početak njegove buntovnosti protiv medicine. „Ovdje je nemoguće razvijati se mentalno ili fizički“, napisao je u travnju 1781. g. Osniva obitelj 1782. g. Potpuno je razočaran tadašnjim načinom liječenja naročito nakon neuspjeha u liječenju difterije kod vlastite kćeri. 1784. g. prelazi u Drezden i tu se prestaje baviti medicinskom praksom i posvećuje se prevođenu stručnih knjiga na strane jezike. Tada stiče autoritet kao prevodilac, kemičar i farmaceut. Bio je ispred svog vremena što dokumentiraju i njegovi objavljeni radovi. 1784. g. objavljuje „Uputa za liječenje rana i čireva“ u kojema iskazuje razočarenje tadašnjom medicinskom praksom i zalaže se za higijenu i tjelovježbu, kao i kretanje na svježem zraku.
Poznato njegovo djelo „Leksikon za farmaceute“ je postalo obavezan priručnik svih farmaceuta u Saksoniji. U leksikonu opisuje idealnu ljekarnu budućnosti ,čistu u kojoj se lijekovi pripremaju od svježih i čistih biljaka a otrovne tvari drže pod ključem dok je priprema lijekova pouzdana uz sve potrebne mjere predostožnosti. 1790. g. tijekom prevođenja najmodernijeg engleskog Cullenovog udžbenika iz Farmakologije (pod utjecajem znanja stečenih prevođenjem, čitanjem i uspoređivanjem u njemu sazrijeva ideja o suštini liječenja i reformi medicinskih stavova) u njemu se konačno rađa ideja o sličnom efektu djelovanja kore kinina i simptoma malarije. Poslije izvođenja ovog eksperimenta na sebi, terapeutska maksima „SIMILIA SIMILIBUS CURENTUR“ bila je definirana, te određen cilj u budućnosti njegova rada . I nakon godinu dana lutanja Hahnemann se ponovno vraća meicinskoj praksi da proširi svoja opažanja i provjeri svoje predpostavke. On sam na sebi, članovima svoje obitelji, slijedbenicima i prijateljima sistemski ispituje djelovanje lijekova i sakuplja simptome „potvrđivanja“ različitih biljnih, životinjskih i mineralnih supstanci. 1805. g. pojavljuje se njegov rad na latinskom jeziku „Fragmenta de viribus medicamentorum positivitis„ (odlomci o sigurnom djelovanju lijekova) u kojima opisuje kliničke slike prvih 27 dokazivanja uključujući Pulsatillu, Ignatiu, Aconitum, Droseru, Belladonnu…
1810. godine prvo izdanje Organona
1811. godine Materia medica pura
1812. godine vraća se u Leipzig sa namjerom da kao učitelj drugima prenese svoja zapažanja i iskustva. Kao poznati liječnik, kemičar i naučnik stiče titulu doktora znanosti na Leipziškom fakultetu tezom na latinskom jeziku „De Helleeborisimo Veterum“ (o primjeni Helleborusa kod antičkog naroda). Njegov rad postaje visoko zapažen i ocijenjen i donosi mu položaj predavača na fakultetu. Ovu priliku Hahnemann nije dobro iskoristio. Umjesto da više govori o homeopatiji on je češće na predavanju kritizirao liječnike: korumpirani, grubi, nasilni, prljavi, neučinkoviti, bezosjećajni, bolnice: neadekvatne s nedovoljno osoblja, nehigijenske, prljave, farmaceuti: korumpirani, naplaćuju napuhane cijene za lijekove sumnjive kakvoće. 16. 12. 1819. godine apotekari su podnijeli žalbu Gradskom vijeću u Leipzigu da Hahnemann sam priprema i izdaje lijekove. Sud donosi presudu u korist apotekara i zabranjuje mu da sam priprema i izdaje svoje lijekove. Seli se u Köethen 1821. – 1835. g. gdje ga prima vojvoda Ferdinand u službu njegovog obiteljskog liječnika a kasnije je proglašen i gradskim ljiečnikom. 22. 1. 1833. g. otvorena je homeopatska bolnica u Leipzigu u zgradi na tri kata. U prizemlju je bila prostorija za izdavanje lijekova a na katu su bile sobe za pacijente. Hahnemann je odgovoran za zatvaranje te bolnice jer je dr. Muller tretirao jedno djete s pijavicama. Hahnemann ga je nazvao „bastard homeopath“….“ili budite časni alopati starog kova ili homeopati“. Pet godina poslije smrti svoje prve žene Johanne sklapa brak sa francuskinjom plemičkog roda Melanie i 1835. godine se seli u Pariz gdje Kraljevskim dekretom dobiva dozvolu za rad. Melanie je uz Hahnemanna učila homeopatiju i marljivo radila s pacijentima te je Hahnemann pisao dr. Heringu za Melanie. Melanie je tek 1872. g. napokon dobila titulu i dozvolu da prakticira homeopatiju nakon 25 godina zabrane prakticiranja. Samuel Hahnemann je umro 02. 07. 1843. g. u 89. godini života. Održavanje groba plaća Akademija dr .Heringa iz Amerike. Do 1921. godine nije objavljen Organon koji je čuvala Melanie.
Suvremenik dr.Hahnemanna bio je Napolen Bonaparte (1769-1821). Bio je veliki zagovornik homeopatije te planirao uvesti učenje homeopatije na studij medicine. Bolovao je od pitirijaze ,neugodne kožne bolesti i liječio se homeopatijom. O snazi izlječenja izjavio je prilikom svog zatočeništva na Elbi: “O kakva je snaga prirode! Ona zna šta nam treba“. Muzej Glauco Lombardi u gradu Parma u Italiji čuva neke osobne predmete Napoleona Bonapartea i njegove druge žene Marie Louise. Izložen je njezin putni neseser i njegov sadržaj koji uključuje i homeopatske remedije. Neke od remedija koje je uvijek nosila sa sobom na put su: Belladonna, Chamomilla, Aconitum … Godine 1854. Napolen III naručio je velike količine homeopatskog lijeka Camphora za cijelu vojku tijekom epidemije kolere. Francuska je jedna od zemalja u kojoj je homeopatija vrlo raširena. Francuski Boiron je svjetski poznata tvrtka koja proizvodi homeopatske remedije. Francuska homeopatija je jedna od nekoliko metoda homeopatije te se uz klasičnu i indijsku homeopatiju uči na studijima homeopatije.
VELIKI SVJETSKI HOMEOPATI KROZ POVIJEST I DANAS
Oschatz, DR.CONSTANTIN HERING ( 1.1.1800-23.7.1880.) Njemačka. dr. med.
Osnovao je Allentown Academy. 1836. g. osniva Hahnemann Medical Colleg. 1848. g. osniva Hommeopatic Colleg of Pennsylvania. Postaje Professor of Materia Medica i prvi predsjednik American Institute of Homeopathy. 28. 7. 1828. g. uhvatio je Lachesis mutus zmiju i proveo dokazivanje tog lijeka .Izdao je knjigu „The Guiding Symptoms of our Materia Medica“ čije je materijale pripremao 50 godina dokazujući remedije na sebi, studentima i prijateljima.
CALVIN B. KNERR (1847 – 1940) 1869. g. je diplomirao na Allentown College Institute. Nasipao je knjigu o Heringu 1940. g. The life of Hering. Živio je kod Heringa, oženio se jednom od Heringovih kćeri i nastavio je raditi kao Heringov asistent.
WILLIAM BOERICKE (1849 -1929) Rođen je u Austriji a školovao se u Cinncinati, Ohio. 1901. g. napisao je Materia Medica, 1906. g. njegov brat Oscar je dopunio knjigu i dodao Repertorij. Preveo je Organon na engleski jezik. Na poticaj dr.Heringa 1853. g. Francis E. Boericke i Adolph J. Tafel osnovali su Boericke and Tafel Company u Philadelphiji u SAD-u .Unutar 10 godina otvorili su podružnice: New York, New Orleans, San Francisco, Pittsburg, Washington, Minneapolis, Chicago, Cinncinati. Ujedno su bili i izdavači i odgovorni su za 85 % svih homeopatskih knjiga u SAD-u, uključujući Boericke Materia Medica koja je još uvujek standardna Materia Medica u SAD-u.
HENRY ALLEN (1836 – 1909) Diplomirao je na Western Homeopathic College, Cleveland, Ohio 1861. g. Bio je predsjednik Hahnemann Medical College and Hospital of Chichago. 1892. g. sudjeluje u osnivanju Hering Medical College u Chichagu gdje je bio dekan i profesor Materia Medica do svoje smrti.
JAMES TYLER KENT (1849 – 1910) Zainteresirao se za homeopatiju kada njegova žena 1878. g. nije reagirala na klasičnu terapiju. Prvi je počeo raditi sa potencijama iznad 30 C. Učitelj Materia Medica na koleđima u St. Louis-u i Chichag-u.
ABRAHAM LINCOLN je 1862. g. potpisao dokument kojim neke vojne bolnice u građanskom ratu dodjeljuje homeopatima zbog njihovog neusporedivog uspijeha u tretiranju kolere, žutice, difterije i influence u usporedbi sa konvencionalnom medicinom.
THE ROYAL LONDON HOSPITAL zapaženi uspjeh u liječenju bilježi kada je 1854. g. u Soho-u izbila kolera zbog zagađene vode iz pumpi Broad Streeta. Pumpe su brzo zatvorene a žrtve su liječene u obližnjoj homeopatskoj spomenutoj bolnici i isto tako i u Middlesex Hospital koja je pružala usluge alopatske medicine. Kolera je odnijela oko 54000 života s tim da je mortalitet alopatskog tretmana bio 59,2 % a homeoptskog 16,4 %.
JOHN HENRY CLARKE (1853 – 1931) Jedan od najpoznatijih homeopata u Engleskoj s klinikom na Piccadilly u Londonu. Bio je doktor u London Homeopatic Hospital.
DR. RAJAN SANKARAN (naš suvremenik) Živi i radi u gradu Mumbai u Indiji. Veliki praktičar i predavač u The Other Song Academy i klinici. Kreirao je da bi olakšao repertorizaciju i pronalaženje remedija „The Sensation Method“ i „The 8-box Method“. Klasificirao je remedije po kraljevstvima i utemeljitelj je 10 mijazama.
GEORGE VITHOULKAS (naš suvremenik) Grk, homeopat sa nekoliko počasnih doktorata. Utemeljitelj je programa za repertorizaciju Vithoulkas Compass i osnivač je Vithoulkas Academy. Dobitnik je Nobelove nagrade za alternativnu medicinu.
