Homeopatija
„Na osnovu svog iskustva čvrsto vjerujem da homepatija može efikasno pomoći oboljelom čovječanstvu povratiti psihosomatsku ravnotežu, te može biti dragocjeni oslonac za ubrzanu duhovnu evoluciju čovječanstva“, George Vithoulkas, 1979. g. (jedan od najvećih svjetskih homeopata, dobitnik Nobelove nagrade za alternativnu medicinu).
Homeopatija je holistička metoda koja me upotpunosti osvojila. Sveobuhvatna, prirodna, neškodljiva, samoiscjeljujuća, pogodna i za najveće skeptike koji se ne odriču konvencionalnih metoda liječenja jer je mogu koristiti istovremeno. Homeopatiju je osnovao njemački liječnik Samuel Hahnemann kao odgovor na grubosti medicinskih tretmana 18. stoljeća. Dr. Hahnemann je po prvi put u povijesti medicine formirao zakone i principe koji upravljaju zdravljem i bolešću i dokazao ih kroz svoje praktično kliničko iskustvo. Homeopatiju su kako u Europi tako i u svijetu širili liječnici istomišljenici.
Ona i danas u medicinskim i nemedicinskim krugovima širom svijeta ima svoje pobornike i odavno je prestala biti tabu. U Švicarskoj i Indiji je dio zdravstvenog sustava i ravnopravna je sa konvencionalnom medicinom. U Francuskoj polovina stanovništva koristi homeopatiju a francuska homeopatija je grana homeopatije koja se i danas izučava. Po izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije ona je druga primjenjivanja zdravstvena terapeutska metoda u svijetu. Mnogi je smatraju medicinom budućnosti.
Razlika između alopatske i homeopatske medicine leži u različitim gledištima na uzrok bolesti iako su jedna i druga unazad dva stoljeća išle ruku pod ruku u službi ljudskog zdravlja. Alopatska medicina ima naglasak na ljudsko tijelo odnosno na kemijske i strukturne komponente ljudskog tijela. Homeopatska medicina djeluje indirekno na kemijski sastav i strukturu ljudskog tijela pomoću dinamiziranih prirodnih supstanci djelujući na nivo koji je suptilniji od fizičkog i koji mu je nadređen. Ona djeluje na poremećenu vitalnu energiju i uravnotežuje je. Dok je prva usmjerena na materijalizaciju bolesti, druga ima naglasak na zdravlje i cjelovitost.
HOMEOPATSKI ZAKONI
Dr. Samuel Hahnemann je uočio da se određene pravilnosti pojavljuju i kod različitih bolesti tako i kod različitih bolesnika. Te je pravilnosti najprije zapisao i definirao, a zatim ih je provjerio u praksi. Sve njegove postavke potvrdile su se i tako je nastao sustav homeopatskih zakona koji homeopatiji daju znanstvenu razinu. Od vremena od kada su definirani pa do danas homeopatski su se zakoni uvijek iznova potvrđivali u svakodnevnoj praksi te homeopatima širom svijeta služe kao postulati u liječenju.
Zakon sličnosti
On je prvi i osnovni zakon u homeopatskom liječenju „Similia similibur curentur„ slično se s sličnim liječi. Bolesna osoba koja uzima lijek koji kod zdrave osobe izaziva iste simptome će ozdraviti. Slikoviti primjer za to je homeopatski lijek Allium cepa – crveni luk. Primjetili smo da sjeckanje luka uzrokuje određene simptome: vodenasto, obilno curenje iz očiju, te iritaciju nosne sluznice, pekući i iritirajući sekret u nosu, a svi simptomi se poboljšavaju ako se otvori prozor i izloži svježem zraku. Pacijentima koji su prehlađeni ili imaju alergijsku reakciju sa upravo ovakvim simptomima potreban je za ozdravljene ovaj homeopatski lijek.
Zakon dokaza
Sve homeopatske remedije dokazane su na zdravim dobrovoljcima. Na taj se način određivala njihova ukupna simptomatološka slika pa su se kasnije te iste supstance mogle koristiti kao pomoć pacijentima sa sličnim simptomima. Hahnemann je svojim ispitanicima davao subtoksične doze poznavajući toksikologiju biljnog i mineralnog svijeta. Da bi izbjegao početno neželjeno pogoršanje simptoma remedije je još više razrijeđivao i dinamizirao što im nije nimalo smanjivalo efekt djelovanja nego je naprotiv pojačalo i ubrzalo efekt liječenja. Takvim reduciranjem doze je početno pogoršanje bilo jedva primjetno.
Zakon minimalne doze
Dr. Hahnemann je postavio Zakon minimalne doze koji je u skladu sa Arndt-Schultzovim zakonom koji kaže da male doze stimuliraju, srednje doze paraliziraju, a velike doze ubijaju. Prema ovom zakonu male doze djeluju na živu materiju suprotno od djelovanja velike doze iste supstancije. Dobar primjer za to je zmijski otrov. Jedna kap zmijskog otrova predstavlja izuzetno veliku dozu koja ubija. Isti taj otrov pripremljen na homeopatski način predstavlja jednu od najvećih i najsveobuhvatnijih homeopatskih remedija koja liječi veliki broj simptoma i bolesti i koje se nazivaju polikrestima.
Zakon jedne remedije
U svim školama klasične homeopatije se Zakon jedne remedije primjenjuje u punom smislu. To znači da homeopat propisuje samo jednu remediju koja je u procesu dokazivanja pokazala najveću sličnost sa kompleksnošću njegovih simptoma. Propisivanje jedne remedije ima prednost u smislu pračenja njenog djelovanja. Kada se ordinira više remedija odjednom ne zna se koja je dovela do iscjeljenja i u kojem omjeru. Sam Hahnemann je rekao: „Jedna remedija za jednu dušu u jedno vrijeme.“ Postavljena je i druga teorija o zakonu jedne remedije. To je teorija suvremene francuske homeopatije. Pred kraj svog života Hahnemann je živio u Francuskoj u periodu kada je homeopatija bilježila svoj veliki rast. Tada je i on sam znao propisati dvije pa čak i tri homeopatske remedije potrebne za ozdravljenje bolesnika. Iz takvih postupaka proizašla je i druga teorija koja poštujući Zakon jedne remedije istom pacijentu propisuje više homeopatskih remedija, ali ne u isto vrijeme. Homeopati koji su prihvatili takav način propisivanju su sljedbenici tvz. francuske škole homeopatije. Moderniji znanstveni pristup homeopatskog tretiranja bolesnika temeljen na nešto drugačijoj klasifikaciji simptoma uvažava ovaj pristup propisujući više homeopatskih lijekova koji su kompatibilni i dobro se slijede i nadopunjuju.
Koncept vitalne sile
Živi organizmi imaju funkcije smoodržavanja i reprodukcije a posjeduju i čula pomoću kojih doživljavaju razne senzacije. Sva tkiva, organi i organski sustavi funkcioniraju na takav način da živi organizam nije ni svjestan tih funkcija. Kada je organizam zdrav kažemo da su emocije i funkcije koje izvršava tijelo u ravnoteži. Sila koja vodi sve funkcije u organizmu naziva se vitalna sila. Kinezi je već 400 godina nazivaju Qi ili Chi a Indijci Prana. Ona se ne može objektivno vidjeti niti subjektivno mjeriti. Onog trenutka kada organizam počima osjećati rad određenog organa doživljavajući razne senzacije, a tjelesni mir i tjelesne funkcije budu narušene, osoba traži pomoć liječnika. Biranjem homeopatskog lijeka sa slikom senzacija i simptoma koja je slična stanju u kojem se našao organizam sa narušenom vitalnom silom ili energijom postići ćemo povratak vitalne sile u ravnotežu odnosno vraćanje narušenog mira i usklađenost tjelesnih funkcija.
Zakon o smjeru liječenja ili Herigov zakon
Dr. Constantine Hering izrazio je u obliku zakona ono što su dr. Hahnemann i njegovi studenti ranije primjetili. Obnova unutarnje harmonije a samim time i zdravlja bolesne osobe može se pratiti kao predvidljiv proces u skladu sa četiri Heringova zakona o smjeru izliječenja:
- Odozgo prema dole
Simptomi izliječenja pokazuju težnju kretanja odozgo prema dolje. Bolovi u zglobovima mogu prijeći sa ramena na kukove, a zatim na noge. Svako širenje simptoma u drugom pravcu znak je da je bolest potisnuta i da se stanje pogoršava.
- Iz unutrašnjosti prema van
Promatrajući tijek ovih simptoma čini nam se da tijelo postupno i sustavno istjeruje bolest jer prvo nestaju mentalni, emocionalni i duboki fizički simptomi dok se na koži može javiti pojačani osip ili sekret na sluknicama nosa, usta, vagine ili dijareja.
- U redosljedu suprotnom od pojave simptoma
Kada je tijelo uključeno u homeopatski proces prirodnog liječenja ponovno može doći do pojave starih simptoma koji su bili potisnuti ili nisu nikada do kraja izliječeni te će se tako pred samo izliječenje prvi simptomi s kojim je bolest počela pojaviti kao posljednji u nizu.
- Od važnih prema manje važnim tkivima
Simptomi izliječenja se kreću od vitalnih prema manje vitalnim organskim sustavima, od srca prema probavnim organima ka koži.